New York Times: Putovanje u Bosnu i Hercegovinu, gdje se budi uspavana ljepotica

Credit Susan Wright for The New York Times

NYT, časopis svjetskog statusa objavili su putopis o Bosni i Hercegovoni koji je napisala Sarah Khan

Turizam u Bosni i Hercegovini je u porastu. Turisti iz cijelog svijeta dolaze da posjete sve ono što naša država nudi. Svakako je zabilježen i trend rasta putopisaca i travel bloggera koji svoje oduševljenje prenose putem društvenih mreža, blogova i portala. Jedna od priča o našoj državi koja je sigurno obišla svijet jeste i članak u New Your Times-u gdje su opisane sve ljepote Bosne i Hercegovine.

Našu državu je posjetila Sarah Khan, pisac i novinar i, kako sama za sebe kaže, poznavalac kultura. Trenutno živi u New York-u. 

Sarah je živjela u pet zemalja na tri kontinenta: Kanadi, Saudijskoj Arabiji, Indiji, SAD-u i Južnoj Africi. Ona je poznavatelj globalne junk hrane, kolekcionar pasoša, gomile hotelskih olovaka ali i majstor za spavanje kroz duga letove, sve oznake profesionalnog peripatetičara.


CreditSusan Wright for The New York Times

Svoj tekst o Bosni i Hercegovini počinje poetično, gotovo bajkovito.

Jednom davno, u dalekoj, dalekoj zemlji stajali su smaragdni vrhovi tkani kristalnim rijekama, brda ograđena kamenim selima, i kanjoni kojima su se pridružili uzvišeni mostovi koji gledaju prema nebu. Ovo čarobno carstvo ima i odgovarajuće čarobno ime: Bosna i Hercegovina, jednako melodično kao Narnia, Utopija ili Šangri-La, svjetovi koji postoje u mašti, i nema ih na mapi.

Ali Bosna, naravno, nije baš bajka.

Koliko god sam se spremala, nisam bila spremna kada sam prvi put ugledala: stambeni blok nekoliko minuta daleko od sarajevskog aerodroma,  njegovu inače neupadljivu fasadu prošaranu neugodnim ispupčenjima. Nedugo nakon toga, zgrada s razjapljenim ponorom gdje je nekad možda stajao prozor, i onda još jedna, s komadima gipsa koji su ispali poput zuba.“

Sarah je bila fascinirana ožiljcima koji su ostali nakon rata, ali ističe da je ono što je ipak preovladalo jesu prirodne ljepote i različitosti na koje Bosanci i Hercegovci trebaju biti ponosni.

Uprkos svemu, u Bosni, naišla sam na pejzaž koji odgovara platonskim idealima bajke, sanjivi dominion isprekidan minaretima umjesto krstovima. Za ovaj krajolik mogla sam se više vezati nego za priče iz djetinjstva, u kojima su hrabri vitezovi na svojim konjima spašavali princeze, priče koje nisu znale ništa o uništenju Islama„, navodi Sarah u svom putopisu te dodaje „Bajka se nastavila kada sam putovala za južni region Hercegovine, gde su se na ilustracijama „Uspavane ljepotice“ ili „Pepeljuge“ činili besmrtnim krševiti vrhovi i prašume i prozirne rijeke, naravno kada bi umjetnik izbrisao munare tanke poput olovke, koje se uzdižu iznad drveća. Molila sam se u Šišman Ibrahim-pašinoj džamiji u Počitelju, šarmantnom kamenom naselju koje se kaskadno spušta niz obrise strme litice. U Blagaju, derviškoj kući iz 15. stoljeća iznad rijeke Bune u hladu velike pećine, pročitala sam na arapskom „hu,“  običan sufijski zikr ili uzvik.

Kroz svoj putopis Sarah čitaoce New York Times-a upoznaje i sa ratnim dešavanjima. Ističe da joj je jedna od najupečatljivih slika koje je vidjela iz ratnih devedesetih, muzičar koji drži violončelo, stoji u ruševinama gdje bi trebao biti orkestar, a tamo gdje je trebala biti publika bili su samo skeletoni stubova i lukova, i tamo gdje bi trebao biti plafon, vidjelo se samo nebo koje je virilo kroz oštećene grede. Navodi da je taj muzičar Vedran Smailović, bio je violončelista u Sarajevskoj Operi te da je postao simbol upornosti kada je svirao u sred ruševina sarajevske Vijećnice. Također, čitaoce vodi kroz Mostar i upoznaje ih sa rušenjem ali i obnovom Starog Mostar u Mostaru.

Rane iz rata su više očigledne u Mostaru, gradu koji je izdržao jedan od najtežih bombardovanja. I sam Stari Most bio je jedan od žrtava, padajući u Neretvu 1993. godine. Današnji most koji stoji na istom mjestuje replika, izgrađena 2004. godine koristeći Osmanlijske tehnike gradnje originala, koje je naručio Sulejman Veličanstveni.  Trenutno je najprepoznatljivija znamenitost u BiH, i splet čudnih uličica koje se prelijevaju oko njega su suštinska turistička mjesta à la Santorini ili Bruges, prepune kafana punim turista, od osrednjeg sladoleda i tjestenina do odličnih ćevapa i smokvare

Te večeri, sjedeći u restoranu na mostarskoj zapadnoj obali, mostom koji sija pod nebom i zvukom molitve koja odjekuje oko njega, bila sam očarana. Na trenutak, dopustila sam sebi da odletim u fantaziju da sam u nekoj bajci, i da je za Bosnu i Herzegovinu sretan kraj napokon na dohvat ruke. „

Na samom kraju odličnog putopisa svoje čitaoce New York Times-a Sarah uvodi u dva hotela u kojima preporučuje smještaj za Sarajevo i Mostar.

U Sarajevu, nalazi se Aziza hotel koji vodi divna porodica, nedaleko uz brdo blizu Baščaršije (bazara).“

Iz Hotel „Aziza“ navode da je to porodični hotel smješten u starom dijelu Sarajeva, gdje vas samo nekoliko minuta šetnje dijeli od Baščaršije i centra grada. Hotel je napravljen tako da gostima pruži pravi bosanski tradicionalni ambijent. Sastoji se od 17 soba, što nam omogućava da svakom gostu posvetimo pažnju, pružimo što više informacija, te učinimo da se naši gosti osjećaju kao u svom domu. Svako jutro u našem hotelu gosti imaju priliku probati doručak koji nudi raznovrsna jela, uvijek uključujući i svježa peciva iz naše pekare koja se nalazi nedaleko od hotela. Uz doručak, našim gostima nudimo i bosansku kafu, uz rahatlokum, kako bi im približili bosansku tradiciju. U popodnevnim i večernjim satima naši gosti se mogu opustiti u finskoj sauni. Ono što posebno njegujemo su porodične vrijednosti i atmosfera koju rado prenosimo na naše goste. Brojevi na vratima svake sobe pričaju posebne priče o porodici, obzirom da svaka soba nosi broj koji simbolizira godinu koja je po nečemu važna za porodicu Poričanin. Upravo to je ono što turisti izdvajaju i cijene u našem hotelu, ono što ih oduševljava, i zbog čega se mnogi rado vraćaju.

U Mostaru, nalazi se Muslibegovića kuća smještena gdje je nekad nalazila vila osmanskog plemića u 17. stoljeću. Kuća je nacionalni orijentir, ne propustite i dnevnu turu s vodičem oko 10 ujutru.

Muslibegovića kuća je jedna od najmonumentalnijih spomenika stambene arhitekture iz otomanskog perioda. Njen izgled je autentičan i nije se mijenjao od 1876. godine. Kuća se zapravo sastoji od porodične kuće, ženska avlija ili iharemluk kako se zvao tada te poslovnog dijela odnosno muška avlija ili selamluk.  Brojni turisti se odlučuju za smještaj u ovom objektu zbog historijske vrijednosti

Putopisci poput Sarah, kao i objave u svjetski poznatim časopisima poput New York Times-a su odlična reklama za Bosnu i Hercegovinu, kao i sve hotelske i ugostiteljske objekte. Naša država je prepuna prirodnih ljepota, duga i burna historije je samo prednost a nikako mana u promovisanju države. Na nama je, ipak, da se malo potrudimo, da turistima iz cijelog svijeta uspijemo prenijeti osjećaj gostoprimstva, koji je zaista karakteristka ljudi na ovim prostorima.

×
×

Cart