Formula fast fooda prvo je razvijena od strane „brzi ručak“ restoranskih lanaca.

U većini fast food restorana naići ćete na klupe sa spojenim stolicama i stolovima, koje liče na školske kafeterije. Pretežno nema mjesta gdje možete okačiti vašu jaknu ili kaput.

Ideja da klijenti ne bi trebali dugo sjediti u takvim restoranima nije nova. Još 1889. godine, mnogi restorani su počeli da se mijenjaju restoranima gdje je sve u nekoj „žurbi“ i gdje klijenti ne sjede za stolom nakon plaćanja računa. 

Nije jasno kako je tačno počela ta ideja, ali do 1920-ih mnogi restorani i njihovi menadžeri bili su svjesni da bi novi stolovi mogli povećati zaradu. Odjednom su i kafe-i gdje biste pili čaj i uživali bili pod pritiskom radi svih promjena. 

Živahan moderni stil, u obliku kockastog dekora i modernog namještaja, pružio je pomoć u kasnim 1920-im i 1930-im. Umjetnik i industrijski dizajner John Vassos, koji je ilustrirao knjigu Fobija, smatrao je da dobro razumije psihologiju i uspješno je primijenio u svom dizajnu čajne sobe Rismont u New Yorku iz 1931. godine, gdje su stolovi bili premali, a sjedišta za stolice trokutasta. „Stolice su bile ugodne ako se na njima ne sjedi dugo,“ napisao je. 

Neugodne stolice postajale su sve popularnije u restoranskoj industriji kao „15-minutne stolice.“ Stolica Charles Eames od fiberglasa mogla bi biti primjer.

Jaka rasvjeta, prominentne boje i glasna muzika također su obeshrabrivali ponavljanje kafe i opuštene razgovore, često s namjerom. 

U kafeteriji Forum Kansas City-u u šezdesetim godinama 20. stoljeća, zidovi sa prugama, maslinastoj, tirkiznoj, plavoj i bijeloj su smatrani savršenim za taj „prijateljski, ali ne previše prijateljski“ efekat. Uglovi ukrašeni crvenim banketima i crvenim tepisima, isto tako, šaputali su “zbogom”, kao i tirkizne stolice bez ruku.

Ako ovaj cijeli ambijent ne bi potakao gosta da ustane, konobar bi obično prišao i upitao „Mogu li vam donijeti još nešto?“ ili „Jeste li završili?“, piše Jan Whitaker.