Posjetitelji nisu znali od čega je pripremljena večera, te tek po završetku sam im saopćio tu informaciju. I tako smo pokrenuli taj projekat koji me je također i doveo na Forbesovu listu.

PIŠE: Mario Mandarić, chef 

Splitski chef s Forbesove liste, Mario Mandarić može se pohvaliti impresivnom biografijom. Kuhao je u najboljim svjetskim restoranima, počevši od Tajlanda  pa sve do Engleske, gdje je radio u The Fat Duck, restoranu s tri Michelinove zvjezdice. Dodatno, Mario je uvršten na Forbes listu – trideset najutjecajnijih osoba u Europi mlađih od 30 godina, a to zahvaljujući iznimnom humanitarnom radu. Trenutno je chef u restoranu Noel- jedini zagrebački restoran s Michelinovom zvjezdicom.

 Svijet gastronomije često se uspoređuje s umjetničkim platnom, a kuhari poput Maria Mandarića čine esencijalne četkice koje oblikuju svaki zalogaj u nezaboravno iskustvo. Mario Mandarić, splitski chef čije ime krasno odjekuje s Forbesove liste, nosi u sebi spoj strasti, talenta i posvećenosti koji su ga odveli na putovanje od Tajlanda do Engleske, uz postojanu želju da stvori iznimna gastronomska iskustva. Njegova karijera nije samo niz uspjeha u najprestižnijim svjetskim restoranima, već i priča o dubokom humanitarnom angažmanu, što ga je uzdiglo na Forbesovu listu trideset najutjecajnijih osoba u Europi mlađih od 30 godina. Danas, Mario je chef restorana Noel, zagrebačkog biseru s Michelinovom zvjezdicom, gdje svaki njegov kulinarski potez predstavlja spoj iskustva, maštovitosti i strastvenog poziva da očara nepce i srce svakog gosta. U ovom ekskluzivnom intervjuu, imamo priliku zaviriti u kuhinju i misli ovog izvanrednog kuharskog umjetnika, otkriti tajne njegovog puta do vrha gastronomske scene.

Kako je počela Vaša kulinarska avantura i što Vas je inspiriralo da postanete chef?

Moja kulinarska avantura je počela kada sam sa 19 godina otišao turistički na Thailand. Plan mi je bio ostati 15 dana, na kraju sam ostao 5 godina. Prvo sam počeo kuhat iz bungalova i nakon godinu dana sam otvorio svoj restoran od para što sam zaradio tamo. Restoran je radio na principu degustacijskih jelovnika jednom tjedno, a ostatak tjedna sam ga koristio kako bi naučio sebe kuhat.

Kako su Michelinovi restorani oblikovali Vaš pristup kuhinji i gastronomiji?

Nakon Thailanda sam preselio u Englesku i radio u restoranima sa Michelinovim zvjezdicama. Rad u takvim restoranima me prvenstveno naučio pristupu poslu i vođenju restorana kao biznisa. Danas se u mom restoranu brinemo o svakom detalju iskustva od kad gost uđe kroz vrata dok ne izađe.

 Šta Vas je potaknulo da se uključite u izgradnju bunara u Africi i kako je to iskustvo oblikovalo Vašu karijeru?

Izgradnja bunara u Africi nema veze sa mojom karijerom niti je u bilo kojem obliku utjecala na moju karijeru. Bunare smo supruga i ja počeli graditi sasvim slučajno nakon što smo odlučili donirati jedan bunar i otišli u Ugandu gledati kako se radi taj bunar. Dok smo bili tamo primijetili smo koliko je tu korupcije i krađe i odlučili smo ostati i uzeti projekt u svoje ruke. Nakon 3 mjeseca smo uspjeli dovest do toga da bunar više ne košta 5500 eura nego 1800 i niko ne krade nijedan euro više. Sve ide za bunare. Sad se javljaju razni ljudi i preko nas doniraju bunare. Trenutno se gradi 108. bunar

Možete li nam reći nešto više o svojoj ‘zero waste’ filozofiji i kako ste došli na tu ideju?

Na „zero west“ ideju sam došao radeći u Engleskoj u jednom restoranu. Vidjevši koliko se hrane regularno baca odlučio sam organizirati večeru koju smo posvetili tom „zero west-u“ tj. ideji kako smanjiti otpad doma, te otpad u restoranu. Večeru sam napravio od hrane koju su mi dali kuhari iz ostalih restorana. To su točnije bile namirnice koje kuhari nisu uspjeli iskoristiti i koje bi vjerojatno bacili te sam ja od istih napravio večeru od 7 sljedova. Posjetitelji nisu znali od čega je pripremljena večera, te tek po završetku sam im saopćio tu informaciju. I tako smo pokrenuli taj projekat koji me je također i doveo na Forbesovu listu jer je projekat za skoro šest mjeseci prikupio oko 220 000 funti.  Taj novac je doniran jednom Caritasu u Londonu koji se brine za mlade beskućnike.

Kako ste doživjeli prepoznavanje od strane časopisa Forbes i što Vam to priznanje znači u Vašoj karijeri?

Što se tiče same nominacije za 30 najutjecajnijih ljudi ispod 30 godina, za nju sam saznao preko maila. Prvo sam iskreno mislio da je spam. Šokirao sam se kad sam vidio da je domena s koje je poslan mail forbes.com. Tada nisam ni znao za postojanje te liste. Vjerujem da je veliki razlog moje nominacije za listu cifra od 220 000 funti koju smo kupili organizirajući „zero west“ večere. Smatram da to nije previše uticalo na moju karijeru ali je definitivno ostavilo pečat tom mom projektu koji je u potpunosti zaživio i još uvijek je postojan u Engleskoj. U londonskom Sohu postoji jedna humanitarna kuhinja u koju chefovi donose neiskorištene namirnice, a volonteri kuhaju za beskućnike.

Kako biste opisali zagrebačku kulinarsku scenu i koji su njeni najveći aduti prema Vašem mišljenju?

Zagrebačka kulinarska scena je po mom mišljenju stvarno super, te je mnogo razvijena i napredovala je tokom niza godina, te sigurno ide u nekom zdravom smjeru. Ima mnogo restorana te je to i jedan od razloga zbog kojeg smo se supruga i ja preselili u Zagreb. Sjedili smo u Splitu i razmišljali kako nemamo više gdje otići i jesti, a u Zagrebu uvijek lijepo jedemo, te se selimo u Zagreb prvenstveno zbog toga.

Koji su Vaši omiljeni sastojci ili tehnike u kuhinji te kako ih integrirate u svoje kreacije?

Što se tiče omiljenih sastojaka ja ih baš i nemam, ali svo svoje kuhanje baziram na francuskim tehnikama. Tako sam treniran, francuska kuhinja mi je temelj svega što radim, ti umaci, maslaci, vrhnja i redukcije, na tome se temelji sve što radim.

Kako vidite budućnost gastronomije i koje trendove smatrate ključnima za buduće kuharske generacije?

Mislim da se to baš razvija što se tiče Hrvatske i da gastronomska scena ide u nekom dobro smjeru. Dosta ljudi približno mojim godinama se sve više odlučuju vratiti u Hrvatsku i tu nastaviti svoje gastronomsko iskustvo otvarajući svoje restorane ili se zapošljavaju u nekim dobrim restoranima. Tako da zasigurno mogu reći ta se gastronomska scena sve više bliži evropskoj i meni je čast što sam dio toga.

 Koje su Vaše najveće strasti izvan kuhinje i kako ih usklađujete sa zahtjevima kuharskog svijeta?

Mogu reći da je moja najveća strast van kulinarskog svijeta definitivno učenje. Konstantno učim nešto novo, naime sada završavam pilotsku školu tako da učim za te ispite, nakon toga krećem s još jednim fakultetom i ono najvažnije za mene, učim i pripremam se na roditeljstvo jer uskoro moja supruga i ja očekujemo jednu malu curicu, što je definitivno najveći izazov za mene i najznačajnije učenje u mom životu. Također pored učenja gajim strast prema oldtimerima, te se volim vozati uokolo u istim.