Biti slastičar znači biti figura koja je u svakom trenutku spremna da spaja nespojivo, uz sve kreativne karakteristike.

Intervju: Nemanja Petrović, pastry chef

Nemanja Petrović, rođen 1993.god. Posljednjih 12 godina prolazi kroz svijet slastičarstva, svoj najveći dio radnog iskustva posvetio je restoranskim delicijama i unikatnim dječijim i mladenačkim tortama. Važi za jednog od vodećih majstora kada je u pitanju rad sa fondanom. Učenik je vodećih majstora iz svijeta kuhinje i to Dragana Šljivića, Damira Rožajca i Hamida Hadžića. Učestvovao na mnogobrojnim takmičenjima i festivalima. U svojoj kolekciji brižno čuva, 5 zlatnih medalja, 2 srebra i 2 bronze. Autor je i vlastite kulinarske emisije kao i na desetine vrhunskih receptura.

Slastičarstvo nije samo zanat – to je umjetnost koja spaja kreativnost, preciznost i ljubav prema okusima. U svijetu u kojem industrija sve više preuzima tradicionalne metode pripreme, istinski majstori poslastica ostaju čuvari kvalitete i autentičnosti. Jedan od njih je i Nemanja, koji je kroz godine posvećenog rada postao prepoznatljiv po inovativnim kombinacijama okusa, vrhunskim tehnikama i neiscrpnoj strasti prema slastičarstvu. U ovom intervjuu, Nemanja otkriva šta ga je motivisalo da se posveti ovom pozivu, kako se nosi s izazovima modernog slastičarstva, te šta smatra ključem uspjeha u ovoj dinamičnoj industriji. Također, govori o svojim najzahtjevnijim kreacijama, važnosti edukacije mladih slastičara i budućnosti ove profesije u Bosni i Hercegovini.

Nemanja, kako ste se odlučili postati slastičar i šta Vas je motivisalo da se posvetite ovom pozivu?
Biti slastičar, nije ni malo mala stvar, riječ je zaista o zanimanju i profesiji u kojoj prvenstveno ima jako puno odricanja a zatim morate biti figura koja je u svakom trenutku spremna da spaja nespojivo, uz sve kreativne karakteristike. Ja sam se pronašao u ovom poslu još prije dvanaest godina, jer sve gore navedeno vidio sam u sebi i svojim rukama.

Kako bi opisali svoj stil slastičarstva i šta Vas izdvaja od drugih slastičara?
Vidjevši u sebi umjetnički dar od Boga, ja sam se kroz rad posvećivao prvenstveno tortama od fondana, dječijim rođendanskim i mladenačkim svadbenim tortama, ali i svim drugim tortama na spratove. Na tom polju nema neko u okruženju da mi stane rame uz rame. A zatim polje na kome jako visoko vladam jesu restoranski deserti. Za obe kategorije dao sam maksimum od sebe i raditi ih istovremeno nije ni malo laka stvar jer su to dva različita vjetra koja istovremeno treba balansirati.

Koji su najvažniji izazovi s kojima ste se susreli u svojoj karijeri i kako ste ih prevladali?
Ono sa čim se ja nikada neću moć pomiriti jesu razni blogeri, influenseri i kojekakvi umjetnici iz kuhinje koji su se uvukli u kulinarsku industriju pa putem svojih platformi predstavljaju sve ono što nikada moglo biti nije. Najteže je održati recepture i sačuvati ih u njihovom izvornom formatu. Izazov je kada ti neko plasira nešto što nije pravo a tržište i klijentela ti to isto traže. Teško se sa tim nositi jer ipak moraš svoje djelo da izneseš na najbolji način.

Vaše slastice su poznate po inovativnim kombinacijama okusa. Kako pronalazite inspiraciju za nove recepte?
Istina je da volim kombinovati nešto što je teško zamisliti da valja, ali se ispostavilo da nikad nisam pogriješio. Imam zaista istančano nepce za prepoznat nešto što valja. I dan danas učim, puno kuham i jako dobro razaznajem šta sa čim može a šta ne.

Koliko je važno za slastičara održavati balans između kreativnosti i tradicije u stvaranju novih jela?
Svakodnevno se borimo sa industrijom, koja je slastičarstvo spakovala u kantu i vreću te ga spustila na najniži nivo. Međutim pravi sladokusci se uvjek odluče za kvalitet a kvalitet je isključivo u domaćim recepturama a koje serviramo na moderan način.

Koja je najzahtjevnija kreacija na kojoj ste radili i šta je bilo najteže u njenoj izradi?
Do sada najveći izazov i najteža kreacija bila je svadbena torta na 11 spratova, koju je trebalo izvesti pred mladence. Težine 130kg i sa preko 100 ruža, kraljevskom bordurom i visinom 160cm. Najteže je bilo ustabiliti je i u cjelini prevesti od slastičarne do sale.

Kao slastičar, puno ulažete u edukaciju i prenošenje znanja na mlađe generacije. Šta je najvažnije što bi željeli naučiti buduće slastičare?
Edukacije su obaveza, za sve. Ljudi koji se ne edukuju ne ulažu u sebe. Svaka edukacija donese novo znanje i stepenicu više. Ono čemu učim nove slastičare jeste da prvenstveno budu dobre kolege, zatim da oslobode svoje vidike kad su u kuhinji, da se drže recepture i da vjeruju u svoj uspjeh. Samo tako on je zagarantovan.

S obzirom na to da se slastičarstvo brzo razvija, kako vidite budućnost ove industrije u Bosni i Hercegovini?
BiH ima jako dobro razvijeno slastičarstvo kad je industrija u pitanju. Međutim nema pravih majstora da održe tradicionalni kvalitet na tanjiru.

Za industriju nije potrebno znanje nego samo količina i sposobnost ljudi da sastojke iz kante prenesu u kalup. Nama fali mašte, kreacije i ljudi željnih napredovanja.

Koje su najvažnije osobine koje treba imati uspješan slastičar?
Najbitnije je biti čovjek, dobar saradnik, ne skrivati znanje u sebi već ga dijeliti. Kreativan ako nisi tad već nisi ni slastičar. Maniri i komunikacija koje slastičar mora da ima su jako bitni za stvaranje novih poslovnih ideja i platformi.

Šta bi poručio mladim slastičarima koji tek počinju svoju karijeru i žele postići uspjeh kao ti?
Svaki slastičar neka sebi postavi cilj i ne odustaje od njega. Neka pronađe svoje polje u kom najbolje vlada i neka nikad ne odustaje, već samo marljivo i pametno radi.