Upoznajte Anđelu Dilberović koja svoju čaroliju stvara u kuhinji i ispisane stranice kuhara pretvara u neodoljive mirise i ukuse.

Anđela Dilberović ima 29 godina, rođena je u Čačku, 07.05.1993. godine. Završila je srednju turističku školu u I. N. Sarajevu, gdje i sad stanuje i radi. Iako njeno zvanje nije usko vezano za ono čime se danas bavi, smatra da je i za jedno i za drugo potreban avanturistički duh. Danas svoju čaroliju Anđela stvara u kuhinji i ispisane stranice kuhara pretvara u neodoljive mirise i ukuse.

Kako se rodila ljubav prema kulinarstvu?

Vjerujem da očekujete da kažem da je ljubav prema kuhanju uvijek bila dio mene i da sam, kao mala djevojčica, rado provodila vrijeme uz mamu u kuhinji. Istina je, zapravo, sasvim drugačija. Kuhanje me dugo nije privlačilo. Ustvari, oduvijek sam bila gurman i moja “prva ljubav” je bila ukusna i kvalitetna hrana. Kuhanje sam tada prepuštala mami, baki ili drugim ljudima koji su umjeli i bili voljni da kuhaju. Rado sam degustirala njihove specijalitete. Ali… život je često prepun iznenađenja. I onda “zaigraš sa kartama koje su ti podijeljene”. Tako sam i ja došla u situaciju kada je bilo nužno da se pozabavim kuhanjem… Brat i ja smo počeli da živimo sami. Kako smo oboje navikli na domaću kuhinju, nije dolazilo u obzir da preživljavamo na brzoj hrani. Tako je počela moja priča… Usudila sam se eksperimentisati, učiti i u konačnici, uživati u kuhinji (i u kuhanju, ne samo u degustiranju).

Koja jela vise volite slana ili slatka?

U principu nemam običaj da favorizujem jedno ili drugo ili da se striktno orijentišem na slanu ili slatku stranu. Ja sam neukrotivog duha i nisu mi svojstvene stroge granice. Oni koji poznaju Anđelinu kuhinju, znaju da radije spremam slane delicije, ali mi ni poslastice nisu nepoznanica. Zapravo, umjesto podjele na slana i slatka jela, prije bih rekla da težim tradicionalnoj, domaćoj kuhinji, koja nema premca, ni konkurencije  nigdje u svijetu, ako mene pitate.  Možda je moje mišljenje subjektivno, jer sam odrasla uz baku koja se uvijek trudila da za nas pripremi domaća jela, koja su svojstvena našem podneblju. Možda me i sada mirisi iz kuhinje, vrate u dane djetinjstva, koje sam provodila uz nju. Baka je i danas moj veliki oslonac. Njena ljubav prema meni je apsolutno neizreciva.

Da li sa nama možete podjeliti najdraži recept?

To će svakako biti pogača po babinom receptu. Mi je od milja zovemo babina ili seljačka pogača ..

500gr brašna

20gr kvasca

2dl mlijeka

1 kašikica šećera

1 kašikica soli

150gr putera ili margarina

1 žumance

Susam (po želji)

Brašno sipajte u posudu, napravite udubljenje, stavite kvasac, šećer i malo mlakog mlijeka i ostavite da nadođe. U nadošli kvasac sipajte so, ulje i ostatak mlijeka i zamijesite tijesto. Dobro ga izradite da dobijete glatko tijesto koje se ne lijepi za posudu i ruke. Zatim, ostavite na toplom da nadolazi.

Kada je tijesto nadošlo premijesite ga na pobrašnjenoj radnoj površini, podijelite na 4 jednaka dijela i od svakog napravite lopticu. Ostavite 10 min. da se odmore. Svaku lopticu rastanjite veličine plitkog tanjira, 3 premažite omekšalim margarinom i složite jednu na drugu, i na kraju stavite četvrtu, nepremazanu. Tako složeno tijesto “ušuškajte” sa svih strana i prebacite u tepsiju u kojoj ćete peći. Tepsiju takođe premažite puterom ili margarinom, možete naravno i uljem, stvar je ukusa. Prekrijte ga providnom folijom i ostavite još nekih 30-40min. da nadolazi. Kad’ je tijesto nadošlo, i pogača se formirala, premažite je umućenim žumancetom, i pospite susamom. Pecite je na 200 stepeni, kad’ počne da rumeni, smanjite na 180 stepeni i pecite do kraja, oko 40min.

Koja tajna je dobrog kuhara?

Vjerovatno vam neću reći ništa novo ako kažem da je u pitanju prosto ljubav. Mada, kad bolje razmislim, vjerujem da je u životu najvažnije usuditi se, vjerovati… Važno je imati vještinu, a onda vrijedno raditi na sebi, korak po korak. Biti strpljiv, biti hrabar da poslije svakog “pada” ustaneš i ponovo kreneš dalje. Nema tajne “dobrog kuhara”. U svako jelo dodajte prstohvat ljubavi i strasti. To je ono što razlikuje izvanrednog kuhara od prosječnog. Sa druge strane, kada kuhanje postane posao, onda morate biti spremni da  ponešto žrtvujete… Na primjer, da radite u 2h poslije ponoći, iako vapite za snom, kako biste odgovorili na povjerenje koje vam je ukazano, kao pravi profesionalac.

Koje vještine su vama najvažnije u kulinarstvu?

Rekla bih da kuhanje zahtijeva dobru organizovanost prije svega. Važno je imati osjećaja za kvalitetne sastojke, bez kojih nema kvalitetnog jela. Vjerujem da većina ljudi ima urođenih sklonosti prema kuhanju barem jednostavnijih jela. Ostalo se nadograđuje radom, a izuzetnost se postiže zrnom ljubavi i strasti prema onome što radiš. Ne treba se plašiti eksperimentisanja, time dajete svoj lični pečat jelu koje pripremate. Začinite svoje kuhanje maštom i uz malo vještine rezultat neće izostati.

Da li imate neku poruku ili savjet za sve naše čitaoce?

Uživajte u dobroj hrani, pijte dobro vino,  sanjajte velike snove i probajte nešto od đakonija iz Anđeline kuhinje. Vjerujem da vas je moja priča barem malo zainteresovala. Zato vas pozivam da pogledate moj profil na Instagramu @andjelina_kuhinja.