Legalni i porezni status ove usluge i  njena historija. 

Piše: Nedo Pinezić, ugostiteljski radnik

Stručnjak je za razvoj, finansiranje i upravljanje mikro firmama. Iskusan je profesionalac u osmišljavanju, savjetovanju, upravljanju, praćenju i vrednovanju turističkih projekata za turističke zajednice. Utemeljitelj je i prvi predsjednik Hrvatske zajednice za porodični smještaj (najveći u Europi) pri Hrvatskoj privrednoj komori. Bavi se analitikom za ekonomiju turizma i porezne sisteme i stručnjak je u označavanju, turističkom marketingu, promociji i razvoju proizvoda. Osvojio je brojne nagrade za doprinos i razvoj turizma u Republici Hrvatskoj, a posljednja nagradu dodijelila je Hrvatska privredna komora za doprinos promicanja mikro-poduzetništva u 21. turističkoj cvjetnoj kvaliteti za Hrvatsku 2017., priznanje prve privredne komore u ovoj kategoriji.

 Smještaj u domaćinstvu/kućanstvu označava ugošćavanje turista u porodičnoj kući ili stanu gdje imamo na raspolaganju sobu, apartman, kuću za goste, kamp parcelu ili slično. Jednostavnim rječnikom rečeno, radi se o mjestu gdje možemo primiti goste/turiste na noćenje. Ta se usluga plaća, a ima status usluge turistima pa je, za razliku od stanodavstva, posebno zakonski regulisana. Za časopis HuBiH o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćnistvu piše Nedo Pinezić. 

Još se 1937. godine u drugom broju časopisa „Glasnik udruženja jadranske straže“, piše o „sezonskom izdavanju soba i davanju hrane u turističkim mjestima“. Ovaj oblik usluge tada se naziva „kućnom radinošću“. „Kada se izdaje stan ili daje hrana u obimu kućnog rada, takav rad neće se smatrati ugostiteljskom radnjom“. „Kućna radinost koju pojedinac samostalno obavlja prema mjesnim običajima, pored vlastitog kućnog gazdinstva, bez prava na primanje porudžbina, sam ili uz pomoć članova porodice, u prostorijama svog stana, ne potpada pod Zakon o radnjama“.

Smještaj u domaćinstvu – održivi turizam

Od tada pa do danas sačuvao se je ovaj održivi način ugošćavanja gostiju u već postojećim, izgrađenim stambenim objektima u s izuzetkom, u Hrvatskoj neopravdano ukinutog, pansiona u domaćinstvu. Jedno od načela održivog turizma je upravo to da se kod razvoja turističkih kapaciteta najprije uzme u obzir sve što je već izgrađeno, pa čak napušteno i ruinirano, kako bi se stavilo u funkciju turizma. Izgradnja novih objekata koji bi služili isključivo turizmu, mora biti po najstrožim ekološkim normama ali i njihovo funkcioniranje usklađeno s pravilima održivog turizma.Takvi objekti ne smiju štetiti okolišu i moraju donositi korist lokalnoj zajednici, zapošljavati lokalne ljude, koristiti lokalne namirnice i usluge a sve po „fair trade“ uvjetima – uz plaćanje poštene naknade. Ipak pod pritiskom kapitala grade se i dalje pretežito objekti koji ne udovoljavaju navedenim normama. Većina tih objekata ne služi za stanovanje već za provođenje slobodnog vremena vlasnika koji prebivalište nemaju u istoj jedinici lokalne samouprave u kojoj su vlasnici takvog objekta.

Nerazumijevanje tematike

Kad ne poznajete dobro tematiku a imate informaciju samo iz jednog izvora, onda je mogućnost pogrešnog tumačenja velika. To se upravo događa u zadnje vrijeme. Zato svjedočimo javno komuniciranim prijedlozima za dodatno oporezivanje upravo domicilnog stanovništva. Domicilno stanovništvo  živi, plaća poreze i doprinosi održivosti lokalne zajednice a za uzvrat bi od svoje jedinice lokalne samoprave trebali dobiti dodatni porez.

Diskriminacija lokalnog stanovništva

Ovakav prijedlog je diskriminatoran zbog toga što bi se njime diskriminiralo jednu grupaciju stjecatelja dohotka od imovine i imovinskih prava.  Diskriminirani bi bili  oni građani koji pretežito imaju prebivalište u mjestu u kojemu pružaju uslugu najma smještaja turistima i već plaćaju porez na prvi dohodak jedinici lokalne samouprave u kojoj iznajmljuju smještaj turistima. Za razliku od te grupacije imamo i grupaciju građana koji imaju u vlasništvu nekomercijalni turistički smještaj u stanovima za provođenje slobodnog vremena u JLS u kojoj nemaju prebivalište. Oni svojim porezom na prvi dohodak ne pridonose proračunskim sredstvima JLS-a u kojem imaju takav smještaj. Također, svi drugi stjecatelji dohotka od imovine i imovinskih prava tim se prijedlogom ne razmatraju. Nadalje, svako novo troškovno i porezno opterećenje utjecat će na smanjivanje obujma legalnog, registriranog najma smještaja turistima, a povećavati sivu zonu, u kojoj već imamo 300.000 stanova, većinom u stranom vlasništvu. U toj se sivoj zoni ne plaća turistička pristojba, osim manjeg dijela paušala za vlasnike po 10 eura na godinu, a ne plaća se ni porez na (drugi) dohodak .

Koliko poreza plaćaju domaćini?

Vlasnici stanova koje iznajmljuju turistima najizdašniji su platitelji PDV-a jer zbog iznajmljivanja imaju povećane troškove energetskih, komunalnih usluga, usluga održavanja, povećanu potrebu trošenja potrošnog materijala… Na sve to plaća se PDV bez prava povrata. Paušalni porez,  sastoji se od tri djela: paušalnog poreza na dohodak, paušalne turističke pristojbe i turističke članarine te iznosi prosječno 100 eura po krevetu. Dohodak od iznajmljivanja smještaja turistima u grupi je dohodaka od imovine i imovinskih prava, što je tzv. drugi dohodak. Takav porezni status ‘iznajmljivača‘ ne može se izdvojiti od ostalih iz te porezne grupe (dohodak od iznajmljivanja stanova, poslovnih prostora, vrijednosnica, dividendi i sl.).

Iznajmljivanje pravnog subjekta za državu nepovoljnije.

Ako bi vlasnik stan unio u trgovačko društvo kao dugotrajnu imovinu imao bi pravo obračuna amortizacije po stopi od pet posto na 20 godina. S obzirom na to da je prosječna godišnja stopa prinosa na uloženi kapital u stan koji se iznajmljuje turistima šest posto, ostatak vrijednosti za oporezivanje bez obračuna troškova iznosio bi jedan posto godišnje na vrijednost nekretnine.

Kad bi se knjigovodstveno oduzeli svi pripadajući troškovi poslovanja, porezne osnovice ne bi ni bilo. Ako bi vlasnik stana bio u sustavu PDV-a od početka investicije mogao bi ‘prebijati‘ PDV ulaznih s izlaznim računima pa ne bi plaćao ni PDV.

To je što se fiskalnih i parafiskalnih davanja tiče. Što se tiče koristi za nacionalnu ekonomiju, turist na smještaj troši 25 do 35 posto svojega proračuna za putovanje. Ostatak  troši na transport, hranu, kupnju, zabavu i sl. Što znači da svaki turist iz smještaja u domaćinstvu obilato ‘podmazuje‘ nacionalnu ekonomiju potrošnjom, gdje, naravno, plaća i PDV.

Investicija velika a zarada mala

Dohodak koji se ostvaruje pružanjem usluga smještaja u domaćinstvu nije dovoljan za podmirenje svih životnih troškova jedne obitelji i za održavanje objekta te plaćanje svih davanja vezanih uz stjecanje tog dohotka. Prosječno smo u 2019. imali po domaćinstvu šest kreveta i ostvarivali bruto 6000 eura dohotka. No, bez tog dohotka velika većina iznajmljivača ne bi mogla podmirivati sve životne troškove, što zbog malih mirovina, što zbog porasta troškova života jedne višečlane obitelji. Možemo reći da se od iznajmljivanja ne može živjeti, ali i da se bez iznajmljivanja – ne može preživjeti.