Mislim da je zahvalnost riječ koju najčešće spomenem kada me neko pita da mu opišem neko putovanje, ali isto tako i emocija koju osjetim.

INTERVJU: Robert Dacešin, putopisac i travel vloger

Robert Dacešin je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih putopisaca, travel vlogera i promotora turizma. Široj javnosti poznat je po svojim putopisima, video sadržajima i pričama kojima promoviše Bosnu i Hercegovinu, ali i brojne svjetske destinacije koje je posjetio tokom svojih putovanja.

Rođen je i odrastao u Bosni i Hercegovini, u porodici koja je posebnu vrijednost pridavala putovanjima i upoznavanju različitih kultura. Iako njegovi roditelji nisu imali visoka primanja, uvijek su nastojali dio porodičnog budžeta izdvojiti za putovanja, vjerujući da su iskustva i uspomene najvrjednija investicija. Upravo zahvaljujući njima, Robert je još kao dječak posjetio zemlje poput Turske, Tunisa, Egipta, Grčke i Danske, što je probudilo njegovu ljubav prema istraživanju svijeta.

Tokom godina razvio je uspješnu karijeru travel blogera i kreatora digitalnog sadržaja. Njegove reportaže, video-prilozi i putopisi izdvajaju se po autentičnom pristupu, praktičnim savjetima i promociji manje poznatih destinacija. Do danas je posjetio 125 zemalja na nekoliko kontinenata, a značajan dio godine provodi putujući i stvarajući sadržaj za svoje brojne pratioce.

Posebnu pažnju javnosti privukao je video posvećen Bosni i Hercegovini, koji je proglašen najboljim turističkim videom na svijetu. Kroz svoj rad kontinuirano promovira prirodne ljepote, kulturno-historijsko naslijeđe i turistički potencijal Bosne i Hercegovine, nastojeći domaćoj i stranoj publici približiti mjesta koja često ostaju izvan glavnih turističkih ruta.

Danas je Robert Dacešin prepoznat kao jedan od najutjecajnijih travel kreatora sadržaja u regiji, čiji rad inspiriše hiljade ljudi da putuju, istražuju nove kulture i drugačije posmatraju svijet oko sebe.

U vremenu kada mnogi Bosnu i Hercegovinu posmatraju kroz prizmu izazova i problema, postoje pojedinci koji u njoj vide neispričane priče, neotkrivene ljepote i ogroman potencijal. Jedan od njih je Robert Dacešin, putopisac, travel bloger i zaljubljenik u putovanja koji je svojim radom inspirisao hiljade ljudi da svijet, ali i vlastitu zemlju, gledaju drugačijim očima. Kroz brojne avanture, autentične priče i promociju prirodnih i kulturnih bogatstava, Robert već godinama uspješno gradi most između Bosne i Hercegovine i svijeta. U razgovoru za HUBUH časopis otkriva šta ga pokreće, kako vidi budućnost domaćeg turizma te zašto vjeruje da Bosna i Hercegovina može postati jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija.

Putovali ste u veliki broj zemalja širom svijeta. Šta je to što Bosnu i Hercegovinu čini jedinstvenom u odnosu na druge destinacije koje ste posjetili?

Činjenica da smo u centru svijeta, a opet u neku ruku neistraženi. Što i dalje imamo čiste i divlje rijeke iz kojih možeš piti, planine koje su netkanute, pećine koje čekaju da budu istražene i istoriju koja zaista pamti vijekove. Sve je to stalo na našu malu teritoriju i još mnogo više, ali zaista, BiH je u neku ruku sve ono lijepo od svijeta u malom, na jednom mjestu, ostavljeno od strane Boga, za nas koji živimo ovdje da čuvamo, njegujemo i prenosimo na naredne generacije.

Često ističete da Bosna i Hercegovina ima ogroman turistički potencijal. Koje destinacije u našoj zemlji su po Vašem mišljenju još uvijek nedovoljno prepoznate?

Svaki put kad kažem “Bosna i Hercegovina” ljudima vani, oni pomisle na Sarajevo i Mostar. I to je sve. A ja bih mogao napraviti listu od trideset mjesta koja bi bukvalno raznijela mozak svakom ozbiljnom putniku. Počev od toga da je Sutjeska jedan od najstarijih nacionalnih parkova u Evropi, prašuma Perućica je jedno od posljednjih primarnih šuma na kontinentu, onda imate Blidinje, planinski predio koji zimi izgleda kao da ste u nekoj nordijskoj bajci, a ljeti kao alpska livada. Tu je i Lukomir, najviše stalno naseljeno selo u BiH, Jajce sa vodopadom usred grada, Vjetrenica, najljepša pećina na našim prostorima, divlji konji u Livnu gdje sam se vratio desetinu puta do sada, te bih mogao još pričati satima. Problem nije što ova mjesta ne postoje, problem je u neku ruku što mi sami ne znamo da ih ispričamo. A priča je sve.

Kako je nastala Vaša ljubav prema putovanjima i kada ste odlučili da svoja iskustva počnete dijeliti s publikom?

Još od djetinjstva u neku ruku. Tata moj je imao veliku ulogu u tome, jer i on voli putovati jako. Uvijek smo porodično gledali putopisne emisije kultnog gospodina Slobodana Mićića i njegov „Svijet na dlanu“ i zaista, kada kao mali toliko vremena provodiš slušajući od oca o nekim dalekim gradovima i kada većina emisija koje gledaš bude tog tipa, jednostavno se razvija neka ljubav koju je teško objasniti.

Tokom brojnih putovanja susreli ste različite kulture i običaje. Koja Vas je životna lekcija najviše oblikovala kao osobu?

Da budem zahvalan, za sve u životu. Mislim da je zahvalnost riječ koju najčešće spomenem kada me neko pita da mu opišem neko putovanje, ali isto tako i emocija koju osjetim. Jer pazite, vi kada odrastate kod nas na Balkanu, niste zaista svjesni kvaliteta svog života i problema drugih ljudi. Evo recimo, prije 15 dana sam se vratio iz Burundija, zvanično najsiromašnije zemlje svijeta gdje ljudi rade za 50 dolara mjesečno i gdje litra goriva košta 6 dolara. Gdje su me ljudi zaustavljali na ulici i tražili da im kupim vodu. Gdje je hrana takva da je velika većina naših ljudi ne bi okusila. Gdje je normalno hodati dnevno po 20 kilometara, jer opet kažem, gorivo je jako skupo, a plate nikakve. A vjerujte, da takvih zemalja, ima dosta na planeti danas.

Šta stranci najčešće kažu kada prvi put posjete Bosnu i Hercegovinu i da li se njihovi utisci razlikuju od percepcije koju mi sami imamo o svojoj zemlji?

Iskreno, skoro uvijek isto “Zašto niko ne zna za ovo mjesto?” Danas je situacija malo bolja nego što je bila ranije, jer ranije pitanja koja bih dobijao bi bila više u smislu da li imate Internet, da li je još uvijek rat, imate li kečap (da i to su me pitali)… generalno, jako mali broj ljudi je imao bilo kakvu svijest o nama neke 2010. kada sam ja počeo da putujem. U posljednjih par godina, često kada na putovanjima po svijetu sretnem nekoga ko je bio i pitam kako mu je bila, uvijek, ali uvijek su oduševljeni i mislim da mi ponekad nismo ni svjesi koliko je ovo što imamo, nevjerovatno drugima.

Kroz svoje sadržaje često promovirate pozitivne priče iz regiona. Koliko je važno isticati dobre primjere i uspješne ljude u vremenu kada dominiraju negativne vijesti?

Enormno važno. Možda nikad važnije nego danas. Živimo u vremenu kad algoritmi nagrađuju bijes, strah, tračevi i skandal, jer to u neku ruku drži pažnju. I ja razumijem tu mehaniku, jer sam godinama radio u marketingu, ali znam i da čovjek koji svaki dan konzumira samo loše vijesti, možda polako prestaje da vjeruje da išta dobro postoji, a to je opasno, i za pojedinca i za društvo. Kad ispričam priču o nekom mladom čovjeku iz Tuzle koji gradi startup, ili o ženi iz Trebinja koja je otvorila etno-domaćinstvo i sad prima goste iz cijeloga svijeta, ili o Bosancima i Hercegovicima koji su napustili Sarajevo pa se vratili jer su shvatili da je bolje ovdje – ta priča mijenja nešto u čovjeku koji je gleda. Daje mu dokaz da je moguće.
Jedan od super primjera toga je kanal Rahatlend koji vode moji prijatelj i on mi je savršen, jer priča priče ljudi koji su opet shvatili da da je kod nas lijepo i da može i to prenose svijetu.

Koje je putovanje ili destinacija na Vas ostavila najjači emotivni utisak i zbog čega?

Pitanje koje možda najčešće dobijam a na koje nikada nisam imao odgovor. Ali, ako bih trebao govoriti o stvarima koje sam pokupio iz te zemlje, rekao bih Pakistan. Iako se to putovanje desilo 2020. godine u oktobru u sred kovida, te iako sam nakon toga obišao preko 70 zemalja, tople duše tog naroda će uvijek biti na posebnom mjestu. Potpisujem i dan danas, nigdje ne postoje ljudi kao u tom dijelu svijeta i ako bih trebao da opišem dobrotu čovjeka ove planete, opisao bih je kroz lik jednog Pakistanca. Jednostavno, nakon dvije sedmice što smo proveli tamo, dočekalo nas je toliko divnih ljudi, te imam osjećaj da bi u svakom trenutku ukoliko bismo to željeli naravno, mogli da zaustavimo čovjeka na ulici i pitamo ga za prespavao kod njega i on bi sigurno rekao da.
Nikada toliko poziva za druženje, posjetu tudjih domova, nikada toliko zagrljaja i osmijeha, nikada toliko emocije.

Kako danas izgleda posao travel blogera i kreatora sadržaja, te koliko su društvene mreže promijenile način na koji ljudi biraju destinacije za putovanje?

Mnogo kompleksnije nego što izgleda izvana rekao bih. Putovanje je možda 20-30% posla u neku ruku. Ostalo je planiranje, snimanje, montaža, pisanje, optimizacija, analitika, komunikacija s brendovima, pregovori, rokovi, porezi koji se plaćaju i onda opet od početka.

Društvene mreže su potpuno promijenile i posao i industriju turizma i ponekad mi ne bude ni jasno zašto toliko ljudi prati mene iskreno, jer ne vidim u sebi ništa posebno, ali onda opet kažem sebi da imam određenu odgovornost da taj sadržaj koji kreiram, bude prije svega edukativan i koristan, bez psovki i vulgarnosti i da ga svako dijete koje priča naš jezik može razumijeti. Nekako, osjećam tu odgovornost baš zbog djece kojoj su moja videa možda mali prozor u svijet i zbog toga želim da to uvijek bude posebno.

Kada biste imali priliku da kreirate strategiju razvoja turizma u Bosni i Hercegovini, koji bi bili Vaši prvi koraci?

Krenuo bih od priče, jer sve počinje od priče. BiH nema problem sa sadržajem koji može ponuditi turistima. Problem je u brendiranju i narativu. Slovenija je prodala sebe kao “zelenu Evropu” jedno mjesto, jedna poruka, dosljedna komunikacija godinama. Mi nemamo ni to.

Svaki kanton, svaka turistička zajednica ide na svoju ruku. To mora prestati. Trebamo jedan jak, jedinstven identitet koji ne pokušava da ugodi svima. Trebamo osjetiti ponos prema zemlji, a ne težiti drugim zemljama. Trebamo svi zajedno posmatrati zemlju kao svoju kuću ili stan i truditi se da je učinimo ljepšom. Mislim da nam tog zajedništva i ponosa najviše nedostaje, a bez njega nema ni turizma na visokom nivou. Uz to, infrastruktura. Određene destinacije su nedostupne ili loše označene, i to je ogromna prepreka. Treće, edukacija lokalnog stanovništva o tome šta turizam donosi zajednici. Jer turizam nije samo hotel i restoran, to je prodaja, marketing, PR tekstovi, odnos sa klijentima…mislim da nam često nedostaje edukacije u tom polju.

Nakon svih pređenih kilometara, brojnih avantura i upoznatih ljudi, šta Vas danas najviše motiviše da nastavite istraživati svijet i predstavljati ga drugima?

Sa jedne strane podrška ljudi koji me prate i koji nekako daju vjetar u leđa, a sa druge strane, definitivno želja da nekim drugim, posebno mladim ljudima budem mali prozor u svijet, da ih motivišem za putovanja i za istraživanjem. Da ih motivišem da rade na sebi, da uče strane jezike, da vrednuju lijepe stvari u životu, drugarstvo, odnos prema drugima, poštovanje prema starijim.
Ali, mislim da me najviše od svega motiviše prilika da mogu da na neki način budem poruka ujedinjenja ove naše zemlje i da pokažem svima koliko su sve tri strane našeg naroda posebne i divne.