Vildana je sa nama podijelila recept za Bolognese sos s kojim nema greške. 

Za početak nam recite nešto o sebi?

Moje ime je Vildana Karalić-Avdić, imam 31 godinu i dolazim iz Sarajeva. Prethodnih 10ak godina sam se aktivno bavila marketingom i cijeli moj dosadašnji karijerni put je bio definisan time. Završila sam prvi stepen studija u Sarajevu, a potom sam magistrirala marketing menadžment u Češkoj nakon čega sam se vratila u BiH i nastavila svoj put radom u marketing agencijama, te regionalnim i globalnim kompanijama. Napredovala sam i penjala se uz korporativnu ljestvicu i to je trebalo biti ostvarenje sna, ali jednostavno nisam bila sretna  u korporativnom svijetu. Mislila sam da će me uspjeh ispuniti, ali nije i donijela sam hrabru odluku da dam otkaz bez plana šta dalje. 

Kada se rodila ljubav prema kulinarstvu?

Nastavno na prethodno pitanje, negdje u pozadini još od ranog djetinjstva, kulinarstvoje bilo moja strast. Naša porodica se oduvijek okupljala oko hrane, i svi smo uvijek kuhali i poklanjali jela jedni drugima, to je bio neki način dijeljenja ljubavi i pokazivanja bliskosti. U trenucima kada nisam bila sretna i zadovoljna u svom poslovnom okruženju, kuhanje je bilo tu, živjela sam za vikend i planirala šta ću pripremati. Prošle godine sam dobila na poklon kurs kuhanja u Sarajevu na Cooking akademiji našeg kuhara Nermina Hodžića i tada su počele da se javljaju nove ideje i da se polako budi hrabrost za promjenom.  Nekoliko mjeseci poslije, uz podršku svojih najbližih sam odlučila dati otkaz i otišla sam u Hrvatsku na kulinarski institut Kul In koji je i definitivno promijenio moj život i pokazao mi da će moj dalji put na neki način morati biti vezan za kuhanje. 

Koja jela više volite, slana ili slatka?

Mislim da za ovo pitanje mogu napraviti paralelu sa onim – koje dijete roditelj više voli. Šalu na stranu, slana jela su oduvijek bila moja “slabija” tačka. I slatkiši definitivno imaju svoje bitno mjesto na mojoj listi preferencija ali sam uvijek radije radila i probavala slana jela. 

Da li sa nama možete podijeliti vama najdraži recept?

Opet jedno teško pitanje, obzirom da iz sedmice u sedmicu moja omiljena jela variraju, ali podijeliću jedan od onih kojima se uvijek vraćam i koje često spremam a to je Bolognese sos s kojim nema greške. Dobra stvar ovog jela jeste u tome što se može napraviti u većim količinama, smrznuti i onda koristiti.

Sastojci

• 400 g mljevenog junećeg mesa
• 1 glavica luka
• 1 mrkva
• 1 manji komad korijena celera
• Goveđi temeljac (idealno – zamjena vruća voda)
• Bijelo vino (idealno – zamjena opet voda)
• Tajni sastojak: mlijeko
• 500 g paradajz pasate
• 1-2 supene kašike koncentrata paradajza
• Začini: lovorov list, so, biber

Sitno nasjeckati luk, mrkvu i korijen celera. Na maslinovom ulju lagano prepržiti prvo luk, pa onda dodati mrkvu i celer i pržiti dok se svi sastojci ne „oznoje“. Pro tip – pososliti odmah na početku da bi se proces „znojenja“ ubrzao. Potom na povrće dodati mljeveno meso i drvenom kašikom dobro usitniti meso u tavi dok ne dobijemo ujednačenu smjesu mesa i povrća. Takvu smjesu pržiti na tavi dok meso ne bude skoro pečeno tj. dok meso u potpunosti ne izgubi svoju crvenu boju. U tom trenutku dodati malu količinu bijelog vina (ili vode) i pustiti da vino ispari. Zatim, dodati goveđi temeljac koji će postepeno isparavati i kuhati tako nekih pola sata. Po potrebi dalje dodavati temeljac ili vodu tako da je smjesa tokom kuhanja uvijek u određenoj količini tečnosti. Nakon pola sata dodati koncentrat paradajza (jednu do dvije supene kašike) i paradajz pasatu. Držati temperaturu na srednjem, čak i niskom nivou u zavisnosti od ringle, postepeno nastaviti dodavati temeljac, i povremeno miješati. Dodati jedan lovorov list, začiniti sa soli i biberom po ukusu. Ovako sos nastaviti kuhati barem 3 sata za puni efekat. Nakon 3 sata, izvaditi lovorov list i dodati jednu šolju mlijeka i zagrijati sos na malo jačoj temperaturi dok se mlijeko ne sjedini sa sosom.

Koja je tajna “dobrog kuhara”? 

Mislim da ne postoji univerzalna tajna ili recept, da se radi o ustrajnosti i spremnosti na učenje kao i u svakoj drugoj profesiji. Mišljenja sam da dobri chefovi moraju imati visok stepen organizovanosti, konstantnu volju i želju za učenjem, te hrabrost da rizikuju. Na kraju, rekla bih da je krucijalno i to da dobri chefovi imaju konstantnu spremnost i priliku da probaju nove stvari, i da ne bježe od novih ukusa i jela. To je jedini način za istinsko razvijanje u ovoj industriji. 

Koje vještine su po Vama najvažnije u kulinarstvu?

Neke sam već i spomenula, ali možemo ih sumirati ovako:

– Organizovanost

– Volja za učenjem

– Kreativnost 

– Timski rad

– Radoznalost 

Da li imate neku poruku ili savjet za sve naše čitaoce?

Za sve čitaoce koji vole hranu, uživaju u pripremi ili jelu uvijek ću reći da dopuste sebi da iskuse hranu u svim životnim situacijama u kojima je to moguće. To otkriva nove vidike i mijenja svakodnevnicu. Kada god putujem jedem izvornu hranu i inkorporiram to što sam probala u ono što radim u Sarajevu. Istinski mislim da hrana zbližava i edukuje ljude i to je razlog zbog kojeg ću se truditi da ostanem dio ove zanimljive industrije.