Iza svake torte i svakog kolača stoji mnogo znanja, rada, discipline i fizičkog angažmana.

INTERVJU: Žakline Troskot, slastičarka

Iza svakog uspješnog brenda krije se priča o hrabrosti, upornosti i vjeri u vlastite snove. Upravo takva je i priča Žakline Troskot, vlasnice triju zagrebačkih slastičarnica Amélie, koja već petnaest godina uspješno gradi jedan od najprepoznatljivijih slastičarskih brendova u Hrvatskoj. Od skromnih početaka i male proizvodnje do modernog poslovanja s desecima zaposlenih, njezin poduzetnički put obilježili su predan rad, kontinuirano ulaganje u kvalitetu i spremnost na nove izazove. No, iza poslovnih rezultata krije se i osoba čija su kreativnost, pozitivna energija i ljubav prema poslu postali zaštitni znak cijele priče.

U razgovoru za naš magazin Žakline Troskot otkriva kako su izgledali počeci Amélie, što ju je vodilo kroz najizazovnije trenutke poduzetništva, gdje pronalazi inspiraciju za nove slastice te kako danas gleda na razvoj slastičarske scene i budućnost svog brenda.

Za početak, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i reći nam kako biste opisali sebe u nekoliko riječi?

Kada bih sebe trebala opisati u nekoliko riječi, rekla bih da sam uporna, znatiželjna, strastvena i pomalo perfekcionist. Volim stvarati, razvijati nove ideje i ne bojim se izazova. Vjerujem da se uspjeh gradi radom, dosljednošću i iskrenim odnosom prema ljudima, a upravo su to vrijednosti koje nastojim živjeti i privatno i poslovno. Mogla bih reći da sam prije svega osoba koja vjeruje da se velike stvari mogu stvoriti iz male ideje, puno rada i ljubavi prema onome što radi.

Danas ste vlasnica tri uspješne slastičarnice Amélie u Zagrebu. Kako je izgledao Vaš profesionalni put prije nego što ste zakoračili u svijet slastičarstva i poduzetništva?

Moj profesionalni put bio je prilično raznolik i upravo zato vjerujem da me svako iskustvo na neki način pripremalo za ono što danas radim.

Karijeru sam započela u bankarskom sektoru, gdje sam stekla važne temelje vezane uz poslovanje, financije i organizaciju. Nakon toga sam deset godina vodila marketing za njemačku tvrtku, koja se bavila proizvodnjom i prodajom donjeg rublja, što mi je otvorilo potpuno novu perspektivu o brendiranju, komunikaciji s kupcima i razvoju proizvoda. Jedno kraće vrijeme radila sam i u odvjetničkom uredu, gdje sam dodatno upoznala poslovnu i pravnu stranu poduzetništva.

Iako su to bile različite profesije, zajedničko im je bilo to što sam kroz svaku od njih učila kako graditi posao, voditi timove i razumjeti potrebe ljudi. Međutim, cijelo vrijeme u meni je postojala velika ljubav prema gastronomiji, stvaranju i svijetu slastica. U jednom trenutku odlučila sam slijediti upravo tu strast i pretvoriti je u posao. Danas, kada pogledam unatrag, vidim da nijedno od tih iskustava nije bilo slučajno, svako od njih utkano je u ono što je Amélie postala danas.

Što Vas je privuklo slastičarstvu i kada ste shvatili da svoju ljubav prema slasticama želite pretvoriti u posao?

Oduvijek sam voljela sve vezano za kuhanje i uživala u stvaranju lijepih trenutaka oko stola, ali nisam jedna od onih osoba koje su od djetinjstva znale da će se baviti slastičarstvom. Kod mene se ljubav prema slasticama razvijala postupno, kroz životna iskustva, putovanja i upoznavanje različitih gastronomskih kultura.

Ono što me posebno privuklo slastičarstvu bila je kombinacija kreativnosti i preciznosti, jer sam kroz sve moje profesije koje sam radila uvijek tražila nešto gdje se mogu kreativno izraziti. Za razliku od mnogih drugih područja, slastičarstvo u sebi spaja emociju, estetiku, zanat i poslovanje. Jedan kolač ili torta mogu nekome uljepšati dan, obilježiti važan životni trenutak ili postati uspomena koju će pamtiti. Nisam se zaljubila samo u kolače, zaljubila sam se u emociju koju oni stvaraju među ljudima.

Ideja da tu ljubav pretvorim u posao rodila se kada sam shvatila da na tržištu nedostaje mjesto koje će nuditi vrhunske slastice izrađene od kvalitetnih sastojaka, ali istovremeno stvarati toplu i ugodnu atmosferu u kojoj će se ljudi osjećati dobrodošlo. Tada je nastala vizija Amélie. Naravno, put od ideje do realizacije nije bio jednostavan, ali vjerovala sam u ono što stvaramo i upravo je ta strast bila najveći pokretač svih ovih godina.

Od prve kuhinje od 15 m² do tri poslovnice i velikog tima zaposlenika – koji su bili ključni trenuci u razvoju brenda Amélie?

Kada sam otvorila Amélie, nisam imala veliki poslovni plan niti ambiciju stvoriti lanac slastičarnica. Imala sam malu kuhinju od svega 15m2 i veliku želju da radim nešto što volim, nešto kroz što se mogu kreativno izražavati i stvarati proizvode iza kojih mogu stajati kvalitetom.

Mislim da je upravo to jedna od najvećih posebnosti naše priče. Rast nije bio unaprijed isplaniran, nego se događao prirodno, korak po korak. Kupci su prepoznali ono što radimo, preporuke su se širile i vrlo brzo smo postali premali za prostor u kojem smo krenuli. Prvi veliki trenutak bio je preseljenje u proizvodnju od 60m2, a zatim i odluka da investiramo u puno veći proizvodni pogon u kojem radimo posljednjih devet godina.

Svaka faza razvoja nosila je svoje izazove. Od trenutka kada više ne poznajete svakog kupca osobno, do trenutka kada mali tim preraste u ozbiljnu organizaciju s više poslovnica i desecima zaposlenika. Tada više nije dovoljno imati samo dobar proizvod, već morate graditi procese, razvijati ljude i svakodnevno učiti kako biti bolji
lider.

Kada danas pogledam unatrag, rekla bih da nije postojao jedan presudan trenutak, već niz malih koraka i odluka koje su se s vremenom pretvorile u nešto puno veće od onoga što sam mogla zamisliti na početku. I dalje vjerujem da je najveći razlog našeg rasta činjenica da nikada nismo izgubili fokus na kvalitetu proizvoda i odnos prema kupcima. Sve ostalo gradilo se na tim temeljima.

Kada danas pogledate na svojih 15 godina poduzetničkog puta, na što ste posebno ponosni?

Kada danas pogledam unatrag, najponosnija sam na činjenicu da je sve krenulo vrlo skromno. Na početku nisam imala velike investicije ni raskošno opremljenu proizvodnju. Imala sam viziju da stvaram kolače koji će usrećiti ljude i tek toliko opreme da mogu krenuti, nekoliko zdjela, jedan hladnjak, mali ručni mikser i malu pećnicu.

Da mi je tada netko rekao kako ćemo jednog dana imati veliku proizvodnju, tri poslovnice i tim ljudi koji radi u profesionalno opremljenom prostoru, vjerojatno bih teško povjerovala. Sve što danas imamo stvarano je postupno, kroz rad, upornost i stalno ulaganje natrag u posao tijekom gotovo šesnaest godina.

Ponosna sam i na to što smo rasli organski, korak po korak, bez preskakanja stepenica. Svaka nova pećnica, svaki novi stroj, svaki novi zaposlenik i svaki novi prostor bili su rezultat onoga što smo prethodno stvorili vlastitim radom.

Naravno, iza toga stoji puno odricanja. Bilo je razdoblja kada sam radila doslovno dan i noć, kada nije postojalo radno vrijeme i kada je sav fokus bio usmjeren na to da posao opstane i raste. Upravo zato danas osjećam veliku zahvalnost prema svim ljudima koji su bili dio tog puta. Od prvih zaposlenika do sadašnjeg tima, bez kojeg Amélie ne bi bila ono što jest.

Najveći osjećaj ponosa ipak ne dolazi iz broja poslovnica ili veličine proizvodnje, već iz spoznaje da smo od jedne male ideje, nastale iz ljubavi prema slasticama, stvorili brend koji traje gotovo šesnaest godina i koji je postao dio života mnogih ljudi, a da pri tome nikada nismo zaboravili zašto smo krenuli. To je nešto što me i danas ispunjava jednakim ponosom kao i prvoga dana.

Amélie je postao prepoznatljiv brend među ljubiteljima slastica. Koja je, po Vašem mišljenju, tajna tog uspjeha?

Mislim da ne postoji jedna tajna formula uspjeha, ali ako bih morala izdvojiti ono što nas je dovelo do ovdje gdje smo danas, rekla bih da su to dosljednost, kvaliteta bez kompromisa i iskren odnos prema kupcima.

Od samog početka imala sam vrlo jasnu filozofiju, raditi slastice od sastojaka koje bi i sama odabrali za svoju obitelj. Tijekom godina cijene maslaca, čokolade, slatkog vrhnja, orašastih plodova i drugih sirovina višestruko su rasle, ali nikada nismo željeli posezati za jeftinijim zamjenama kako bismo smanjili troškove. Vjerovali smo da kupci prepoznaju razliku i da se dugoročno jedino kvaliteta isplati.

Jednako važna bila je i dosljednost. Nije dovoljno napraviti dobar kolač jednom. Izazov je da on bude jednako dobar danas, sutra i za pet ili deset godina. Upravo to povjerenje koje smo godinama gradili s kupcima smatram jednim od naših najvećih uspjeha. No isto tako smatram važnim reći da smo i mi samo ljudi. Svakodnevno proizvedemo velik broj kolača i torti i koliko god težili izvrsnosti, ponekad se dogodi da iz naše kuhinje izađe proizvod koji ne zadovoljava kriterije koje sam sama postavila. Nismo savršeni i nikada nećemo tvrditi da jesmo.

Ono na što sam posebno ponosna jest činjenica da svaku reklamaciju i svaku primjedbu shvaćamo vrlo ozbiljno. O njima razgovaramo, analiziramo što se dogodilo i nastojimo iz svake situacije nešto naučiti. Vjerujem da se kvaliteta ne mjeri time da nikada ne pogriješite, nego time koliko ste spremni preuzeti odgovornost i ispraviti pogrešku kada se ona dogodi.

Dok god u nama postoji želja da budemo bolji nego jučer, da učimo iz svojih propusta i da ih ispravljamo, vjerujem da smo, unatoč svim izazovima i povremenim greškama, još uvijek na dobrom putu.

Što Vas najviše inspirira prilikom kreiranja novih deserata i kako nastaje jedan novi proizvod u Amélie radionici?

Inspiracija može doći doslovno sa svih strana. Ponekad me inspirira neka pojedina namirnica pa oko nje počnem graditi cijelu priču i razmišljati s kojim bi se okusima, teksturama i tehnikama najbolje povezala. Nekada je to desert koji kušam na putovanju pa mi odmah počnu dolaziti ideje što bih u njemu promijenila, dodala ili interpretirala na svoj način.

Velik izvor inspiracije su nam i naši klijenti. Često nam restorani ili poslovni partneri dođu s idejom da za njih osmislimo poseban desert, daju nam određene smjernice, a onda zajedno razvijamo proizvod koji će odgovarati njihovom konceptu i gostima. Zapravo, rekla bih da stalno promatram i osluškujem. Inspiraciju pronalazim na putovanjima, u kuharicama, trendovima u gastronomiji, ali i u svakodnevnim situacijama. Dovoljno je ponekad probati jedan zanimljiv sastojak ili vidjeti neobičnu kombinaciju okusa da se rodi nova ideja.

Kada nastaje novi proizvod, prvi korak je uvijek ideja, a nakon toga slijedi puno testiranja. Isprobavaju se različiti omjeri, teksture i kombinacije dok ne dođem do rezultata kojim smo zadovoljni. Ponekad se desert rodi gotovo odmah, a ponekad prođe više pokušaja prije nego što ga odlučimo ponuditi kupcima.

Naravno, dogodi se i da napravim desert potpuno po svom guštu, bez previše razmišljanja o tržištu. No iskustvo me naučilo da ono što se meni osobno najviše sviđa ne mora nužno biti i ono što će osvojiti najveći broj kupaca. Upravo je u tome ljepota ovog posla, nikada ne možete biti potpuno sigurni što će postati novi favorit, a što će ostati samo zanimljiv eksperiment. Gastronomija me stalno podsjeća da stvaram za ljude, a ne samo za sebe.

Danas vodite tim od oko 45 zaposlenih. Koliko su ljudi i timski rad važni za uspjeh jednog slastičarskog brenda?

Ljudi su apsolutno najvažnija karika cijele priče. Mogu ja imati bezbroj ideja, vizija i planova za budućnost, ali bez tima koji će te ideje pretvoriti u stvarnost, sve to ostaje samo na papiru.
Kada sam prije gotovo šesnaest godina krenula, mogla sam velik dio stvari napraviti sama. Danas je to potpuno druga priča. Da bi svaki kolač, svaka torta i svaka poslovnica svakodnevno funkcionirali na razini koju očekujemo, potreban je velik broj ljudi koji dijele iste vrijednosti i jednako brinu o kvaliteti proizvoda i zadovoljstvu kupaca.

Ove godine smo se puno bavili unutarnjom reorganizacijom. Svako poslovanje prolazi kroz određene cikluse i smatram da je važno redovito analizirati gdje smo, što želimo raditi u budućnosti, na što želimo staviti veći fokus, a što možda više nije dio našeg smjera razvoja. Ponekad rast ne znači nužno imati više ljudi, nego imati bolje posloženu organizaciju i jasnije definirane odgovornosti. Moja je uloga danas prije svega stvarati okruženje u kojem ljudi mogu kvalitetno raditi, razvijati se i osjećati da je njihov doprinos prepoznat. Vjerujem da najbolji ljudi moraju imati priliku napredovati i biti nagrađeni za svoj trud, a ne se izgubiti u masi. Kada zaposlenici osjećaju da su cijenjeni i da njihov rad ima smisla, tada zajedno možemo graditi nešto dugoročno i kvalitetno.
Na kraju dana, Amélie nisu ni poslovnice, ni strojevi, ni recepture. Amélie su ljudi. I upravo zato vjerujem da je snaga svakog uspješnog brenda prije svega u snazi njegovog tima.

U brojnim prilikama isticali ste važnost upornosti i predanosti. Što Vas i danas motivira da nastavite razvijati posao i pomjerati granice?

Teško mi je dati jednostavan odgovor na to pitanje, jer mislim da motivacija kod poduzetnika često dolazi iz nekog unutarnjeg poriva koji je teško objasniti riječima. Nije to nužno želja za većim brojevima, već potreba da stalno nešto stvaramo, učimo, razvijamo i pomičemo vlastite granice.

Oduvijek sam bila osoba koja voli učiti. Naravno, puno sam naučila iz knjiga, edukacija i iskustava drugih ljudi, ali najveće lekcije donio mi je sam život. Kroz godine sam prošla razne izazove, razočarenja, radila pogreške, prolazila teška razdoblja koja su me ponekad znala slomiti. No jednako tako, upravo su me ta iskustva ponovno izgradila, svaki put malo mudriju, otporniju i svjesniju sebe.

S vremenom sam počela vjerovati životnim procesima i ciklusima. Kada danas prolazim kroz zahtjevna razdoblja, više ih ne doživljavam kao kaznu ili neuspjeh, već kao dio procesa koji me priprema za neku novu fazu razvoja. Naučila sam da iza većine izazova vrlo često dolazi nova perspektiva i neka bolja verzija mene same.

Bilo bi neiskreno reći da nemam trenutke krize, preispitivanja ili umora. Imam ih kao i svi drugi ljudi. Poduzetnički put nije ravna linija i nije sastavljen samo od uspjeha i uzbuđenja. Puno se unutarnjih borbi odvija daleko od očiju javnosti. Razlika je možda samo u tome što danas kroz njih prolazim s više povjerenja nego prije.

Ono što me i dalje motivira jest osjećaj da još uvijek mogu rasti, kao poduzetnica, kao lider, ali prije svega kao osoba. Što više iskustava prolazim, sve greške koje radim kao lider a i kao čovjek, to više shvaćam da je najveći uspjeh postati bolja verzija sebe. A kada se mijenjamo mi, prirodno se mijenja i sve što stvaramo oko sebe. Možda upravo zato i dalje volim razvijati nove projekte, stvarati nove proizvode i graditi nove ideje. Ne zato što mislim da sam stigla do cilja, nego zato što imam osjećaj da se i sama svakih nekoliko godina iznova rađam u nekoj novoj verziji sebe. A taj proces stvaranja i razvoja, bez obzira događa li se u poslu ili životu, za mene je i danas najveća motivacija. S godinama sam shvatila da me ne motiviraju toliko uspjesi koliko vlastita transformacija. Počelo mi se sviđati promatrati kako kroz iskustva, kako ona dobra tako i ona lošija, postajem bolja verzija sebe.

Koju biste poruku ili savjet uputili mladim poduzetnicima i slastičarima koji tek kreću graditi svoj poslovni put?

Možda nisam najbolja osoba za davanje savjeta mladim poduzetnicima jer pripadam jednoj drugoj generaciji i jednom pomalo staromodnom poduzetničkom načinu razmišljanja. Odrasla sam vjerujući da se uspjeh gradi postupno, kroz rad, iskustvo, strpljenje i puno učenja na vlastitim pogreškama.
Danas živimo u vremenu u kojem se često stječe dojam da sve mora doći brzo: uspjeh, prepoznatljivost, financijska sigurnost. Društvene mreže dodatno stvaraju sliku kako se velike stvari događaju preko noći. Međutim, moje iskustvo govori da iza svakog dugoročnog uspjeha gotovo uvijek stoje godine rada koje nitko ne vidi.

Često imam osjećaj da sve manje ljudi želi krenuti od početka i graditi znanje korak po korak. Svi bismo ponekad željeli preskočiti nekoliko stepenica, ali upravo su te stepenice ono što nam kasnije daje sigurnost kada dođu izazovi. Vjerujem da se trajni uspjeh ne može graditi bez čvrstih temelja.

Naravno, nove generacije donose nove ideje, nove tehnologije i nove načine razmišljanja, što smatram izuzetno vrijednim. Možda ne mora svaki put put do uspjeha biti toliko težak kao što je bio nekada. No i dalje vjerujem da su predanost, odgovornost i dosljednost vrijednosti koje nikada neće izaći iz mode.

Kada govorimo o slastičarstvu, mogu reći da je to prekrasan i vrlo kreativan posao, ali i posao koji je puno zahtjevniji nego što se na prvi pogled čini. Iza svake torte i svakog kolača stoji mnogo znanja, rada, discipline i fizičkog angažmana. Daleko je to od romantične slike koju ponekad vidimo izvana.

Moj savjet mladima bio bi da ne traže prečace. Ako nešto zaista vole, neka budu spremni učiti, griješiti, ponovno ustajati i strpljivo graditi svoj put. Jer upravo ono što gradimo polako i s dobrim temeljima najčešće traje najduže.